Došašće u liturgiji integrira tematiku Kristovih dolazaka: onog koji se u vremenu već dogodio i onog na kraju vremena. Čovjek živi u svojim „snovima“ o boljem svijetu. Došašće poziva da te svoje snove preobrazimo pouzdanom nadom, usmjerenom na Onog koji sigurno dolazi. Suvremeni način življenja gotovo da ne daje mjesta nadi. Međutim jednako je pogubna ravnodušnost prema sadašnjosti kao i ravnodušnost prema iščekivanju budućnosti. Duhovnost Došašća izranja iz sigurnosti da Gospodin sigurno dolazi i da će doći. Zato slika bdijenja postaje formom življenja. Vrijeme je naše dragocjeno samo zato jer nam je darovano kao mogućnost življenja onoga što je vječno. Stoga, izgubljeno vrijeme nije ono u kojemu smo propustili nešto učiniti, nego vrijeme u kojemu nismo bili svjesni punine vremena.
Na početku nove crkvene godine, čitanja nam dozivaju na pamet ISTINE VJERE nad kojima valja BDJETI i čuvati u svom srcu. Podsjećaju nas: da imamo Oca koji nas je stvorio i da smo njegova ljubljena djeca; da na je dao slobodnu volju i da svaki odlazak od Njega izaziva patnju i muku ali i vapaj za Njegovom ljubavlju i pomoći…; da se uvijek možemo ako odlutamo vratiti Njemu jer na On ljubi; možemo se osloniti na Njegovu snagu, pomoć, zaštitu; pozivaju nas na odluku da se ne odmetnemo od Oca koji nas ljubi; pozivaju nas na povjerenje. Unatoč svemu što se oko nas događa bdijmo nad Istinom da smo djeca Božja, bdijmo na vratima svoga srca, uma, jezika, ponašanja… kako bi u današnjici životom svjedočili da smo Njegovi!