Na Sabor se išlo ne samo radosno, nego puni zanosa bila su nevjerojatna očekivanja i nade da će se sve obnoviti, da će doći do novih Duhova, novog doba za Crkvu. Crkva je u to vrijeme bila još prilično jaka; nedjeljna praksa dobra, a svećenička i redovnička zvanja nešto  smanjena, ali još uvijek dostatna… Prva početna nakana – naizgled jednostavna – bila je reforma liturgije. Druga nakana bila je ekleziologija, a treća Riječ Božja, Objava, a potom ekumenizam. Što se tiče prvog pitanja, liturgije bile su tu gotovo dvije usporedne liturgije, pa se osjećala potreba da liturgija oltara i liturgija naroda postane jedna liturgija. Umjesto da bude zatvorena u nepoznati jezik koji se ne govori te neaktivna u sudjelovanju treba biti razumljiva i potrebna je stalna formacija kršćana… Crkva nije neka organizacija, nešto strukturalno, pravno, institucionalno, nego je ona tijelo, živa stvranost koja ulazi u moju dušu, tako da sam i ja sam, upravo sa svojom dušom koja vjeruje, sastavni dio Crkve kao takve.