Priznavajući ljudskom razumu sposobnost da upozna Boga, Crkva izražava uvjerenje da je moguće svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali također s nevjernicima i ateistima. Sva stvorenja imaju određenu sličnost s Bogom, na najosobniji pak način čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu pročišćavati od svega što je ograničeno, slikovito, nesavršeno, da se „neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokučivi“ Bog ne zamijeni s našim ljudskim predodžbama o njemu. Ljudske riječi neće nikada dosegnuti Otajstvo Božje. Kad tako govorimo o Bogu, naš se govor doduše izražava na ljudski način, ali stvarno on dosiže samoga Boga, a da ga ipak ne može izreći u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi posvijestiti, da „ se ne može istaći neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja a da se između njih ne opazi još veća različitost te da „ o Bogu ne možemo dokučiti ono što On jest, nego samo što On nije, i kako se druga bića postavljaju prema njemu“
(KKC br. 42-43)
