Poslije govora o prirodnoj, naravnoj ili ljudskoj vjeri poptrebno je progovoriti o nadnaravnoj ili objavljenoj-Božjoj vjeri.Bog se, uči Crkva u KKC br. 36, može naravnim svjetlom razuma sigurno spoznati. Da nema te sposobnosti čovjek ne bi mogao niti prihvatiti ono što mi zovemo Objava Božja koja se dogodila u Isusu Kristu.. Objava je potrebna jer čovjek je ograničen, njemu smetaju osjetila i mašta da dođe do cjelovitih spoznaja o Bogu.. također u čovjeku postoje neuredne težnje koje nazivamo sklonost k zlu-požuda. Zato se često događa da čovjek  glede pitanja o Bogu rado sebe uvjerava da je neistinito ili  barem dvojbeno ono, što čovjek neće da bude istinito (usp.KKC br. 37). Čovjek je dakle religiozna biće no tu životnu povezanost s Bogom čovjek može zaboraviti, ne priznati i čak izričito odbaciti. (usp KKC br. 29) Takvi stavovi mogu imati najrazličitije uzroke. Katekizam spominje ove:1.pobuna protiv prisutnosti zla u svijetu; 2. neznanje ili vjerski nehaj; 3. brige za svjetovno i za bogatstvo; 4. loš primjer vjernika; 5. misaone struje protivne vjeri; 6. težnja čovjeka grešnika da se iz straha pred Bogom sakrije te izmakne njegovom pozivu. ( usp Iv 1,3) Ali srce onih koji žele tražiti Boga se raduje (usp PS 105,3) Traženje Boga zahtijeva puni napor uma i ispravnost volje, „srce iskreno“ kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti ispravno tražiti Boga.