Govor o vjeri dovodi do jednog zadivljujućeg iskustva: čovjek nosi u sebi tajanstvenu čežnju za ISTINOM, DOBROTOM, LJEPOTOM, LJUBAVLJU, JEDINSTVOM. Mi vjernici rekli bi za Bogom. Ta čežnja upisana je u ljudsko srce kaže Katekizam katoličke crkve u br. 27. Istraživanje čovjekove prirode priznaje da u čovjeku neime ima jedno područje koje je posebno obilježeno poimanjem  naročitih odnosa s jednom zadnjom realnošću. Ovo religiozno raspoloženje nije nešto drugotno.Čovjek je unutarnje usmjeren prema vrhunaravnome-transcendentnom.Glavna zapreka pozitivnom odnosu je OHOLOST koja čovjeka a ne tu stvarnost stavlja u središte.Zato Biblija kaže da se Bog oholima protivi.Čovjek svjetlom razuma može spoznati tu svrhu života i transcendentalnu stvarnost no ne može o toj stvarnosti govoriti bez Objave. U punini vremena Isus iz Nazareta koji tvrdi da je PUT-ISTINA-ŽIVOT ispunja čovjekova traženja.       S Isusom nastupa kraj govora o bogovima. Zato kršćani  praktično jedini jesu ateisti. Ne vjeruju u bogove nego Isusa = „Tko mene vidi vidi Boga.“ (Iv 14,9). No i  tu može biti krive slike Boga o kojem Isus govori i o toj slici ovisi naš život, religiozno ponašanje, naša molitva i naši stavovi. Ispravno ponašanje znak je ispravne slike o Bogu, i obratno krivo ponašanje znak je krive slike o Bogu koju ja imam.