Blagdan je ovo “Kruha svagdašnjeg” za kog molimo da nam se “da danas”. Sve je počelo viđenjem redovnice Julijane iz Lüttich-a u 13 st. kad je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu.
Uz blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu – kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu.
Euharistija kao sakrament budi nam pozornost kako Otajstvo Boga mora imati nekakvo svoje materijalno očitovanje – da bi nam uopće bilo dostupno. “Čistu” duhovnost je nemoguće doseći – ukoliko ona nije dostupna na neki način našim sjetilima. Susrećemo ga po sredstvima njegova priopćavanja nama – koje zovemo sakramentima. Sve što postoji sakramenat je Boga. No Euharistija – na osobit način, budući je tu Bog prisutan: uistinu, stvarno, supstancijalno. Ne tek simbolički, niti samo svojim djelovanjem – već osobno.